Razlog što nisam pisala protekla dva i pol mjeseca vrlo je jednostavan ; svaki puta kada bih ušla u Word bila bih različitog raspoloženja. Kada bih poželjela objaviti napisani post jednostavno se nisam mogla natjerati kliknuti "objavi" pošto se moje raspoloženje u tom kratkom vremenu promijenilo, stoga moj post ne bi imao smisla.
Možda mi je samo trebao mali odmor od pisanja ili je problem u tome što previše razmišljam? Prije nego što donesem neku odluku preispitam se barem stotinjak puta i na kraju uvijek ne izaberem najbolje rješenje koliko god se trudila. Možda je došlo vrijeme da počnem riskirati.

Prošla sam kroz razne krize, no onda mi je palo na pamet ; kako mogu očekivati da me ljudi prihvate ovakvu kakva jesam, ako ja sebe ne prihvaćam?
Od onda sam promijenila ploču. Glava stoji uzdignuto gore, nije mi važno što drugi kažu i uvijek slijedim svoje osjećaje. Ne znam je li to utjecalo i na moj rad u školi, no ako jest onda je to zasigurno pozitivno. Ocjene mi nikada nisu bile bolje i uspjela sam preživjeti prvi napad testova prije proljetnih praznika. Za razliku od ostalih, ja učim i ne sramim se to priznati.

Uskoro putujem izvan granica "Lijepe naše". Ne mogu vam opisati koliko želim sama šetati nepoznatim gradom, promatrati ljude i fotografirati građevine, parkove, ulice.
Želim se odmoriti, a tek nakon toga zabaviti. Treba mi samo jedna osoba jer u dvoje je uvijek najljepše .

Mogu s ponosom reći da sam sa svojom mamom uvijek imala poseban odnos, stoga nije ni čudo što zajedno idemo na koncert U2-a. Pridružit će nam se i moja najdraža Jet :). Vijest da dolaze u Zagreb veoma me razveselila. Nedavno sam bila i na koncertu Prljavog kazališta. Mislim da vam ne moram pričati kako je bilo genijalno :)

U svibnju me ponovo čeka natjecanje što znači nekoliko slobodnih dana i naporne pripreme, no to mi ne pada teško pošto stvarno uživam u tome što radimo.
Uskoro ću na rođendanskoj torti ugasiti još jednu svjećicu više.
Godinu dana starija, godinu dana pametnija, no još uvijek ona ista ja.

Zagrljaj i pusu ostavlja vam Mabel :*

Posljednji post u ovoj godini koja na moju sreću završava. Ne mogu reći da je bila loša i tužna, ali opet nije bila ni nešto sretna. Običaj je da su za mene neparne godine uspješnije, no prema svim najavama ne mogu reći da će i 2009 biti takva.
U minuloj godini ne mogu posve biti zadovoljna svojim postupcima, ali i onima mojih bližnjih i prijatelja. Dobra je stvar što sam još jednu godinu starija, zrelija i iskusnija. Mjesto najmlađe generacije u gimnaziji sam prepustila nekim novim klincima, konačno sam shvatila što želim u životu i koji su mi ciljevi. Nažalost, razočarala sam se u mnogim ljudima i to baš u onima za koje ne bih nikada pomislila.
Laži, ogovaranja, podlosti – no ja sam prešla preko toga . U posljednje vrijeme me najviše boli što i najvjerniji prijatelji zabijaju nož u leđa i onda kada se nađem između dvije vatre prisiljena sam odlučiti iako to ne mogu. Nadam se boljem vremenu kada će svi prijatelji ponovo biti zajedno na okupu i nasmijani- to je moja novogodišnja želja. Odluke neću donositi jer svaki puta kada ih donesem nikada ih se ne pridržavam i sve padne u vodu.

Danas vam želim da zaboravite na sve brige koje vas muče i zabavite se u najluđoj noći u godini. Naravno, ne pretjerujte s alkoholom i pirotehničkim sredstvima kako poslije ne bi bilo posljedica. Kada otkuca ponoć izgrlite i izljubite prijatelje i bližnje jer to su najveće vrijednosti koje čovjek može imati.

Hvala svima koji su imali strpljenja čitati moje mušice u minuloj godini. Željela bih se zahvaliti Jani na svim satima naših razgovora i savjeta koje mi je dala ( volim te puno),Belli M. na uvijek lijepim i dugačkim komentarima koji bi me razveselili, Vicotriji na svim šalama i zajedničkom smijehu proteklih dana i mjeseci, Heidi koja je bila tu u bilo koje vrijeme. Naravno zahvala i Matovilki, Atheni i svima ostalima koji čitaju moj blog, no ja ih se ne mogu sjetiti jer u mojoj glavi vlada potpuni kaos.
Nadam se da ćemo "surađivati" i dogodine :)

Pored svega želim vam sretnu i uspješnu nadolazeću 2009 godinu te da je dočekate u stilu :) .

Ne mogu vam opisati osjećaje koji me obuzimaju ; olakšanje, sreća, zadovoljstvo, bezbrižnost. Od danas sam službeno pospremila sve knjige u ladicu svog radnog stola i neću ih otvarati sljedeća tri tjedna. Uživat ću u svim stvarima kojih sam se odricala tijekom ovog polugodišta. Više ću vremena posvetiti prijateljima i obitelji, otići ću na klizanje, plivanje i u kino. Želim iskoristiti slobodno vrijeme na najbolji mogući način. Bit će zaista lijepo probuditi se u ponedjeljak s mišlju da ne moraš u školu, na prvi sat povijesti. Iako ovo pravilo neće vrijediti za sljedeći tjedan pošto moj razred sudjeluje na školskom odbojkaškom turniru, a pošto su utakmice ujutro neću imati puno vremena za spavanje. Puno smo vježbale, ispravile greške od prošle godine i krećemo u nove pobijede. Kako kod završilo idemo se dobro zabaviti.

Još uvijek s nestrpljenjem očekujem, prvi pravi snijeg. Ne onaj koji pada uz kišu, te odmah nestane prilikom dodira s tlom. Želim onaj pahuljasti, bijeli snijeg za grudanje, sanjkanje i pravljenje snjegovića. Želim bijeli Božić. Ovo je moje najdraže doba godine i ne želim da mi ništa pokvari moje raspoloženje.
Ne vjerujem u onog Djeda Božićnjaka iz reklame za Coca-Colu. Vjerujem u Božić jer to je za mene dan kada je sve moguće. Već sam dobila nekoliko poklona od meni dragih prijateljica i makar su to sitnice ja sam sretna.

Mislim da se neću javljati za vrijeme blagdana, stoga svima želim Sretan Božić i Novu Godinu! Voli vas Mabel. :*

Uživam u prohladnim jutrima dok prolazim susjedstvom na putu do škole i slušam meni najdraže pjesme na iPodu.
S nestrpljenjem očekujem i prvi snijeg.
Istina, svakog dana imam sve manje i manje vremena pošto ulazimo u završnu fazi prvog polugodišta, a budimo realni ; to je za mene najgori dio školske godine u gimnaziji, gori čak i od njezinog kraja.
Na školskom hodniku se osjeti netrpeljivost, žurba, svi nose knjige i
bilježnice po rukama.
Ako smo izdržali do sada izdržat ćemo još četiri tjedna :) .

Moram se pohvaliti kako mi je u Zagrebu bilo odlično.
Sve bih dala da mogu ponoviti ta dva dana.
Smještaj je bio odličan, hrana vrlo dobra (iako smo se mi preko dana hranili u McDonalldsu ).
Večer prije smotre nisam mogla zaspati, baš kao ni ostatak
ekipe pošto su se kolege iz Splita napile i puštale
narodnjake cijelu noć, ali zato smo im mi ujutro zauzele kupaonicu
tako da su morali čekati na red.
Amerikanci su me oduševili, jako su simpatični i druželjubivi.
Nahvalili su nas do neba i natrag.
Čak su nam rekli da bi mogli parirati i njihovim učenicima u SAD-u.
Danas je izašao i članak u lokalnim novinama o tome ima čak i slika :) .
Jedino što mogu reći jest : jedva čekam sljedeću godinu!

Polako su počele i pripreme za školski turnir u odbojci, slaže se momčad, priprema taktika i tako tko.
Prošle godine smo neslavno završile, no valja uzeti u obzir da smo bile prvi razred i tek smo učile prve korake.
Planira se i doček nove godine koji je još uvijek neizvjestan.
Također pojavio se On.
U protekla tri tjedna držala sam razmak između nas pošto još nisam sigurna što želim. Ne želim ga povrijediti, a opet ne želim požaliti zbog svoje odluke.

Slušam; Duffy, Sting , Gibonni.
Čitam; Shakespeare; Hamlet
( vjerovali ili ne knjiga mi se čak sviđa )
Gledam; Operacija trijumf, Troja
( Orlando Bloom je jednostavno savršen )

Što mi to radiš? Zar misliš da ćeš time išta postići?
Koliko ti puta moram reći : ne osjećam se krivom.
Uvijek si bila kraljica drame, a meni zaista ne treba još jedna tvoja predstava.
Nisam ljuta. Nimalo. Štoviše, žalim te jer ne vidiš dalje od vlastitog nosa.
Život nije med i mlijeko, a Zemlja se ne okreće oko tebe draga moja.
Misli što želiš, radi što želiš, laži koliko ti god srce želi.
Znaš zašto? Jer mi više uopće nije stalo.
I don't care.

* * *

Život mi je postao pravi kaos. Ni sama ne znam što se događa. Osjećam se kao da je netko ugasio svijetlo. Svako malo mi netko nešto prebacuje. Dosta mi je toga.
Ja nisam savršena, e pa niste ni vi. Ako mi nemate što pametno reći, bolje šutite.
Baš kada budem dobre volje dođe neki glupi sivi oblak i sve pokisne.
Zar ja ne mogu biti sretna?

Od problema ne mogu pobjeći, od sebe same još manje.
Kažu da uvijek postoji rješenje, no ja ne znam gdje da ga više tražim.
Molim nebo da sva sranja prestanu i da konačno shvate moje osjećaje i misli.

Ljudi su zla i okrutna bića koja misle samo na svoje potrebe.
Ja ću im se samo nasmijati u lice i okrenuti leđa.
Život sve vraća. Svi će se dugovi naplatiti, možda ne sutra, ali zasigurno hoće.


M.

Jedva sam dočekala vikend kako bih mogla otipkati novi post.
Preko tjedna nemam vremena ni za što drugo osim učenje i pripremanje za natjecanje.
Možda bi se bilo bolje kada bih se uspjela dobro naspavati.
Srećom večeras počinje zimsko vrijeme, raj za spavalice poput mene.

Grozim se od svih loših vijesti koje dopiru sa svih strana.
Zar više ne možeš izaći na ulicu usred bijela dana , a da ne strahuješ za vlastiti život.
Nije li ljudska zloća i želja za osvetom već prešla sve granice? Kada će sve to prestati?
ZaBoga, pa ne živimo na Bliskom Istoku. Ljudski je moral potonuo do dna.

Ljepša tema…
Prije dva tjedna sam bila u Budimpešti i bilo mi je jako lijepo.
Volim šetnje srednjoeuropskim gradovima s mojom P. :) .
Mađarski ne znamo, no komunikacija je bila donekle ostvarena.
Shopping nije urodio plodom zbog previsokih cijena za naše plitke džepove,
no pogled s Citadelle je barem besplatan i zaista predivan.


Svijetla grada…

Jeste li ikada čitali ljudima na ulici ispod crvenog kišobrana?
Niste? Ja jesam.
Morate probati, zabavno je. :)

Gledam : Kosti, CSI New York, Dr.House.
Slušam : One Republic, Duffy, Gibonni.
Čitam: E.A.Poe : Crni mačak.

With love M.

Najteže je biti most; ne pripadaš moru, ne pripadaš kopnu.

Zašto sve mora biti toliko komplicirano?

Zašto za svaki problem ne postoji određena matematička formula?

Zašto se svi skrivaju iza raznih maski, zašto više nitko ne govori istinu?

Teško je stajati u krugu prijatelja, a ne znati što da kažeš.

Ponekad jednostavno želim odletjeti daleko, na mjesto bez samoće.

Želim plesati među cvijećem i pjevati sa pticama.

Želim biti posebna , ali i prihvaćena.

Želim da me konačno netko čuje.

Mrzim ustajati rano ujutro. Nesreća je time veća što mi nastava počinje u osam sati, stoga se ne mogu pošteno naspavati. Svakog jutra isto : s kiselim smiješkom na licu pozdravljam ljude ulazeći u učionicu.

U školi je ledeno, a grijanje još nisu uključili pošto sezona još nije počela. Nekako mi se čini da je toliko hladno da i pingvini žicaju šalicu toplog čaja.

Konačno sam zagrijala stolicu, učim redovito svakog dana po tri sata minimalno iako se ne mogu pohvaliti da sve zadaće napišem sama. Napišem njemački, dam ga M., a ona meni hrvatski. Prepišem hrvatski, proslijedim ga I. Ona meni da kemiju i tako sve ukrug. Važno je pomagati bližnjemu u nevolji.

Naravno, kao i svakog rujna zadobila sam upalu mišića pošto sam se preko ljeta ulijenila i nisam radila trbušnjake, poligon ili pak trčala šest minuta u komadu.
To je za mene ipak malo previše.

Svaki slobodni trenutak provedem spavajući ili gledajući televiziju koja naravno vrvi «inteligentnim» sadržajima. Uključim TV i prvo što vidim jest logo Big brothera.
Istina, pogledam koju emisiju u namjeri da zaključim kome fali najviše dasaka u glavi . Svi naravno gledaju taj «realty show» samo što ne žele priznati.

Uključila sam se u jednu školsku grupu iako ne znam kako se zove ( ako se potrudim saznati javit ću vam). Radi se o rješavanju pravnih slučajeva, ali na engleskom jeziku, valjda će biti zanimljivo.

Patim od glavobolje, stresa, umora i kroničnog školovitisa, no preživjet ću baš kao i svake godine. "Smijeh je najbolji lijek", kažu. Bit će bolje, jednog dana…

Slušam : Reamonn, Coldplay, Gibonni, Damien Rice.
Gledam: CSI, Kosti , Putnik.
Čitam: Petrarca; Kanconijer


Do čitanja. *mah, mah*

°Morala sam početi ispočetka. Ono jednostavno nisam bila ja, previše sam se promijenila, previše stvari više nije isto.

Ljeto prebrzo prolazi. Pribojavam se pogledati na kalendar jer znam da ću doći u napast da preostale datume do početka školske godine počnem križati markerom.
Ljeto je između ostalog moje najdraže godišnje doba koje traje prekratko. Baš kada postane najzanimljivije, najbolje, najveselije, neke se stvari moraju privesti kraju.

Dva sam tjedna punila moždane baterije na našoj lijepoj obali. Uhvatila sam i malo brončane boje tako da više nisam blijeda kao sirutka. Sada uživam kod kuće, zatvorena između svoja četiri zida, u mojoj sobi koja mi je toliko nedostajala. Već sam isplanirala bojanje zidova u crveno, dodavanje polica i stavljanje panoa na zid koji će poslužiti za izložbu fotografija mojih prijatelja i obitelji. Nadam se da će moja ideja o uređenju sobe uskoro u zaživjeti. Također uživam slušajući pjesme Coldplaya koje me smiruju. Naravno, gledaju se i Olimpijske igre, posebice nastupi naših sportaša.
Jednom sam se čak probudila u tri ujutro kako bi utakmice pratila uživo. Mama mi je rekla da nisam normalna, no ja se tješim činjenicom da vjerojatno nisam jedina. (:

Gledam: Dr.House , Olimpijske igre.
Slušam : Coldplay, Basshunter( Now you're gone), Gibonni
Čitam: Stephanie Meyer: Breaking Dawn (na engleskom)

Posebna zahvala Jani koja mi je pomogla osmisliti adresu bloga.
Dođe mi da te zagrlim preko monitora. (: